Vrt, Nooteboomov i moj

Zasigurno najdraži ulomak neke knjige koju sam prevela nalazi se u onoj Ceesa Nootebooma 533 dana. Knjiga je to u kojoj stari majstor i svjetski putnik promatra svoj vrt na Menorci, palme koje je napala štetočina, kaktuse neobičnih ruku, noćne leptire, ali se i prisjeća raznih knjiga i glazbe, putovanja i umjetničkih djela koja su mu važna, pa to nije samo dnevnik, nego i svojevrstan album svega što mu je drago, a nas uči kako usporiti i pomnije i s više oduševljenja gledati svijet oko sebe.

U toj knjizi 23. poglavlje govori o rječnicima. Točnije o debelom, višetomnom rječniku nizozemskog jezika Van Dale, o tome kako ga je kupio na amsterdamskom buvljaku, dovukao na otok, dao popraviti u lokalnoj knjigovežnici da se ne raspadne, o nevjerojatnim riječima koje se u njemu nalaze, te kaže da je listati rječnik nalik ronjenju u batiskafu, a mene ta riječ prebacuje u pjesmu Bathysphere Billa Callahana dok je još bio Smog i priziva neki moj paralelni vrt od knjiga, glazbe i umjetničkih djela. Nooteboom piše: „Ponekad sjedim i satima ga čitam i doista imam osjećaj kao da se u batiskafu spuštam u beskonačnu dubinu svoga jezika, gdje stanuju riječi koje još nikada nisam vidio ili pročitao, imena izumrlih predmeta, neočekivanih zanimanja, varijanti i sinonima koje više nitko ne zna, citati iz posvema nestalih pjesama i knjiga koje moraju dokazati da su te riječi ili izrazi nekada doista živjeli u jednom zauvijek nestalom vremenu.“

Sjetim se i svog trotomnog Van Dalea koji sam kupila prije gotovo dvadeset godina tijekom prvog boravka u amsterdamskoj rezidenciji za prevoditelje i organizirala cijeli poduhvat da mi ga prijatelj preveze, a sad zajedno s ostalim papirnatim rječnicima, uredno složenima u kućnoj biblioteci skuplja prašinu jer ih nisam mogla ponijeti u svoj sadašnji mali stan. Sada svake godine plaćam pretplatu na online izdanje debelog Van Dalea, traženje riječi brzo je i efikasno, no rječnik više ne čitam kao knjigu jer on to više nije, sastoji se od mnoštva fragmenata koje po potrebi dozovem, ali nema mogućnosti lutanja, slučajnih otkrića i začudnih momenata, ronjenja u batiskafu.

Nooteboom u tom poglavlju kaže i ovo: „Tko se mnogo bavi knjigama, zna za njihovu ćud. Žele da ih se čita, čeznu za rukom koja ih prima, prstima koji okreću stranice. Ako ih predugo ostaviš neupotrijebljene, postanu prvo nesretne, a onda ljute.“ Knjige i rječnici ostavljeni u mojoj kućnoj biblioteci sigurno su nesretni, a vjerojatno i ljuti, pa i zavidni onim sretnicima koje iz neke potrebe prenesem u manju biblioteku u stanu.

Prije dva ljeta gledala sam francuski film Jednog lijepog jutra u kojem stari i slijepi profesor filozofije mora u starački dom, a kći njegovu kućnu biblioteku odluči razdati zainteresiranim  bivšim studentima. Mislim da sam se tek tad prvi put ozbiljno suočila s pomisli što će biti s mojom kućnom bibliotekom, trebam li knjige još za života podijeliti i donirati, svetogrdno dati u stari papir, jer kome će ti papirnati rječnici još koristiti, kome će zbirke nizozemske poezije išta značiti, a ni moji prijevodi više nikoga u kući neće zanimati.